Tornjak, besprijekorni pastir, pas čuvar čovjekove imovine, besprijekoran prijatelj, idealan ljubimac, biće koje sigurno razmišlja, gorostas kada to treba biti, plod prirode bez primjese “hibridnih” extrijernih osobina, čupavo stvorenje koje zrači tolikom dobrotom i ljepotom ne ostavivši ravnodušnim nikoga ko se susretne sa njim… Da baš to je tornjak, današnji tornjak, kakav je bio unazad dugi niz godina, posvjedočit će mnogi koji su se sretali sa ovom pasminom, kao i pisani dokumenti stari skoro 1000 godina...

 

Vlašić – Devečani

Tornjak kojeg srećemo danas opisan je još davne 1067. godine kao Canis montanus što u prevodu znači planinski pas. Očigledno da je ovaj pas plijenio pažnju čovjeka još i tada, kao i kasnijih godina pa sve do danas. Po svojoj izvornoj namjeni tornjak je i dobio ime. „Tornjakom” su ga nazvali pastiri, logično po riječi “tor”, što znači ograđeni prostor u kojem borave ovce na planinskoj ispaši. Unazad dvadesetak godina tornjaka se samo moglo sresti na planinama uz stada ovaca, surovim predjelima gdje su ovce boravile na ispaši, a ujedno i gdje su obitavali zvjeri ovih područja. Osnovna funkcija mu je bila odbrana stoke od vuka ili medvjeda. Ali i nerijetko, ovaj pas je morao biti i čuvar čovjekove nepokretne imovine. Zbog svoje izvorne, reći ću, radne namjene, a kako bi mogao obavljati zadatke kojima je tada bio i namjenjen ovaj pas je morao biti jedna snažna čvsta gromada, spoj snašnih kostiju i mišića, srazmjerna jedinka uvijek spremna na trk i savladavanje napornih zadataka.

Besprijekoran čuvar stada

Tornjak svakako nije smio biti pretežak jer takav ne bi mogao dugo obavljati svoju funkciju kao što je nerijetko bilo „tjerati” vuka u planini. Moram reći, priroda je stvorila snažnu, kvadratičnu jedinku, dovoljno snažnu da može odolijeti napadu najopasnijih zvijeri, jako dobro odlaknog psa kako bi opstao u najsurovijim planinskim predjelima gdje kažu, da se u jednom danu i noći „znaju smjeniti po tri godišnja doba”. Definitivno možemo zaključiti da su surove prirodne okolnosti jako puno utjecale na formiranje tornjaka kako u exterijeru tako i temperamentu.
Pored prirodnih utjecaja, i čovjek je mnogo doprinio u stvaranju psa tornjaka kojeg smo sretali jako davno ali i danas. Potrebe čovjeka za zaštitnikom stada, čuvarom imovine, pored toga ljubimcem cijele obitelji doprinijelo je stvaranju psa specifičnog temperamenta i sigurno inteligentnog koji će prije svake aktivnosti „odvagati” situaciju u kojoj se nalazi. Jednostavno, čovjek je stvarao psa koji nije smio bez razloga napasti prolaznika, srljati u napad na zvijeri, te kojeg se nebi smjelo pustiti sa lanca ili iz nekog zatvorenog prostora. Pas u suprotnosti sa ovime čovjeku jednostavno nije bio potreban... Tornjak je pas koji je morao biti oprezan, braniti imovinu samo kada vlasnik nije u blizini, kad je potrebno pružiti zaštitu svom gospodaru, odvagati kada stranac nije poželjan na posjedu, ne napadati agresivno nego staviti do znanja da je on tu i inteligentno samo odvratiti stranca od vlasnikove imovine. Veoma logično, kakva bi bila funkcija psa koji bi za svaku sitnicu napao prolaznika.

Uvijek uz stado

Zatvoren pas nije imao nikakvu funkciju u odbrani pokretne i nepokretne imovine svoga gospodara. Prilikom odbrane stada od vuka, morao je biti dovoljno pametan da zna, da ako ga čopor odvuče od stada da će stado njegovog vlasnika tek tada biti ugroženo od ostalih zvijeri iz čopora. S druge strane, odvučen u šumu mogao je pasti u zasjedu famoznog čopora. Pravi radni tornjak, nikad nije smio otići u dubinu šume trčeći za vukom. Morao je odvratiti zvijeri od tora na nekoliko stotina metara, te se vratiti toru i nastaviti štititi stado svoga vlasnika. Da bi ovu funkciju mogao obavljati, tornjak je morao znati da energiju ne treba zabadava trošiti, nego je čuvati za potrebu iznendanog trka ili čak nerijetko borbu sa zvijerima. Definitivno, nekad će nam se učiniti da je tornjak jedan lijen i trom pas... ali nije baš tako. On je jako inteligentan i moram se lajički izraziti, u genu ima usađen intelekt koji mu ne dozvoljava da se nepotrebno „troši”.

Sagledavši činjenice, možemo zaključiti da je tornjak pas koji je sigurno nastao zajedničkim „radom” prirode i čovjeka, te je široko upotrebljiv na zadovoljstvo planinskih surovih predjela ali i čovjeka, prvenstveno pastira. Naravno, pored ove svoje izvorne funkcije za koju je nekad samo bio i namjenjen, današnji tornjak je jako interesantan ljubimac od kojeg ćete sigurno doživjeti komunikaciju.

 

Besprijekorno povjerenje

Nastanak pasmine...

Kako je nastala pasmina, kako su se učvrstili geni tako jako da se tornjak već stoljećima nije znatno mijenjao ...? Sigurno teško pitanje, svi će se složiti.
Prije nego nastavite sa čitanjem ovog teksta moram naglasiti da su ovo samo neka moja „logična” razmišljanja.
Opet ću se prvo osvrnuti na period kada se ljudi nisu bavili kinologijom iz ljubavi prema psima, nego iz nužnosti... Da, na mnogim mjestima ćete naći podatak da tornjak vodi porijeklo od tibetskog mastifa pa evo neka tako i ostane... Po nekim pokazateljima, na područja Bosne i Hercegovine doveli su ga stari Slaveni prilikom seobe, navodno sa područja današnjeg Irana. Teško je definirati začetak pasmine, odnosno kako su se učvrstili geni u tornjaku i kako daje potomke slične sebi. Mišljenja sam da se pored navedenih predaka u genu tornjaka može naći i gen nekih srodnih pasmina, pastirskih pasa koji su obitavali na Balkanu, istočnoj Evropi pa i do Azije, mada ovo još nije dokazano. Činjenica jeste, da je tornjak nekim čudom učvrstio svoj gen i da je po tome jako interesantan, učvrstio kada se kinologiji nije pridavalo mnogo značaja ali se stvorila specifična pasmina. Da li je udjela u nastanku imala još neka srodna pasmina, evo neću se usuditi previše komentirati. Ali, mišljenja sam da je sporadično bilo i tih slučajeva.

Nego vratimo se na genetiku... Kažu „stručnjaci” tornjak je pasmina koja je nastala prirodnim putem, ne onim kojim su nastajale sve ostale pasmine, metodama uzgoja zasnovanim prvenstveno na osnovnim načelima genetike, pa metodama in breedinga, line breedinga itd. Neka me neko pogrešno ne shvati... Definitivno svi zaključci vode do činjenice da su u tadašnjem uzgoju bile prisutne današnje metode uzgoja, ali moram reći, sigurno ne planske!

Vlašić – Galica 1989. (foro Kolenda K.)

Poznato nam je da su određena područja, planinsko stočarski predjeli bili mjesto obitavanja tornjaka. Poznato nam je da su tornjaci najčešče obitavali na planinama Vlašić, Majevica, Grmeč, te na Kupreškoj visoravni, Duvanjskom polju, Livanskom polju, okolici Jajca, Bosanskoj krajini, pa u planinskim predjelima Hrvatske, svugdje gdje je bilo zastupljeno ovčarstvo. Psi ovih predjela bili su i specifični tipom, kao npr. do prije dvadesetak godina dok se nisu miješali psi sa platoa Vlašića i Duvanskog polja mogli smo baš raspoznati ova dva tipa tornjaka. I ovo je jedan od dokaza specifičnosti pasmine, odnosno određenih tipova.

 

Tornjaci pored „tora”
(snimljeno u selima na Vlašiću 1970-tih – foto Kolenda K.)

Kao primjer ću navesti jedno područje, recimo Vlašić planinu. Naučno nije dokazano ali sam ubijeđen da je populacija tornjaka na ovom platou bila u nekoliko krvnih linija. Bilo je tu dosta jedinki koje su se razmnožavale, jedinki koje nisu bile ni u kakvom srodstvu ali i onih koje jesu, bližem srodstvu ili daljem. Ko je mogao kontrolirati parenje pasa u prirodi, pogotovo ne ljudi koji nisu baš pretjerano marili za kinologijom ili bolje reći genetikom. Sigurno je bilo potomaka dobijenih iz nekog parenja u bližem ili daljem srodstvu, te je rezultat ovoga bilo dobijanje homozigotnih jedinki. Daljnjim parenjem dominantne jedinke „sabijenih gena”, još bolje ako bi se uparile sa recesivnim parnjakom davale su potomke slične sebi i legla dosta ujednačena. I tako iz generacije u generaciju, očigledno je bilo da su se „poklopile” neke kombinacije.. Definitivno mislim da su neke od današnjih metoda uzgoja bile prisutne. Naravno, jako veliki udjel u nastanku pasmine dali su i prirodni instinkti što sam već prije i naveo. U tjeranju kuja prednost su imali oni jači i dominatniji mužjaci, zdravi psi bez teških anatomskih mana, na koje nisu ostavili traga prirodni ili neki drugi utjecaji. Sumnjam baš da je neki nježniji mužjak mogao upariti kuju između recimo samo 3 snažna i dominantnija psa, a kamo li između njih više. Neznam baš, da je neki primjerak mogao reći, ne možeš ti pariti jer si mali ili imas neku anatomsku manu. Definitivno, prednost su imali samo oni koji su se mogli samostalno izboriti za mjesto u hijerarhiji čopora. Krajnji rezultat ovoga bio je jak i snažan, dominantan u parenju, čvrst pas, ugodnog izgleda koji se mogao izboriti za svoje mjesto. Pored idealnih predpostavki, mišljenja sam da je bilo i jedinki koje su imale kako anatomskih anomalija tako i psihičkih, a takve jedinke jednostavno nisu mogle doći do izražaja u pomenutom čoporu.

 

Dopadljiv, snažan, plemenit

Naravno, ovo su neke moje predpostavke i zaključci do kojih sam došao kroz dugi niz godina posmatrajući ovu pasminu i prikupljajući informacije od ljudi koji su imali kontakta sa tornjakom.

Nastavak produženja pasmine i kinološke brige za tornjakom...

Razvojem kinologije na području Bosne i Hercegovine moralo je doći i do standardizacije ove autohtone pasmine.

  

Izložba u Travniku (razred zrelih ženki)
Uzgajivači: Kolenda Kruno, Selman Mujaga i Haračić Esad

Prvi početci, bili su davne 1972. godine. Neki će reći 1981. godine kada je otvorena jugoslovenska uslovna rodovna knjiga za tornjaka. Ali ne, početak uzgoja tornjaka je počeo, kako sam već naveo 1972. godine formiranjem Kinološkog društva „Travnik” koje je i nastalo kao produkt ekspanzije uzgoja tornjaka na ovom području. Naravno, bilo je tu i ljudi sa drugih podučja koji su dali svoj dopinos tih godina., kako uzgojem tako i evidentiranjem pripadnika pasmine na terenu. I evo prije daljnjeg pisanja ovog teksta, poštovanje prema tim ljudima neda mi nastaviti dok ih ne spomenem... Pokojni Anto Kozina, Kolenda Kruno, pokojni Hrvoje Perkovic, fra Petar Krasić, Esad Haračić i još mnogi kojih se trenutno ne sjetih, neka mi ne zamjere... Ovi ljudi su nam definitivno dali tornjaka. Kad kažem dali tornjaka, mislim na dane kada je bilo do otvaranja rodovne knjige još dugih 8 godina. Stvorili su preduslove za stvaranje osnovne baze uzgoja, imali su već spremne jedinke za rodovnu kjigu, ili su evidentirali dovoljan broj pasa koji će biti potencijalni genetski materijal.

  
Vlašić – Devečani 1972. (foto Kolenda K.)   -   Rodovnik nekad

Godine 1981. otvoren je jugoslovenski uslovni rodovnik, te su mnogi tornjaci upisani, obilježeni tetovir brojem, fotografirani, te 05.10.1990. godine u Travniku finaliziran prvi standard pod nazivom pasmine „Bosansko-hercegovački pastirski pas Tornjak”. Uzgoj je nastavljen punim kapacitetom sve do kobnog rata na Balkanu 1992. godine. raspad Jugoslavije na više država... Logično, svi vole svoju domovinu, te žele tornjaka kao svoju kulturnu baštinu... Rat u Bosni i Hercegovini, rodovna evidencija kolabira, mnogi psi se odvoze preko granice, vjerovali ili ne u bescijenje, a bio sam svjedok nekih slučajeva kada se cijela legla kupuju za „koricu kruha”... Rat se privodi kraju... Osniva se Bosanski kinološki savez, kasnije Unija kinoloških saveza sastavljena od Bosanskog kinološkog saveza, Kinološkog saveza Herceg Bosne i Kinološkog saveza RS. Počinje ponovna briga o tornjaku, uvode se novi psi, prati uzgoj, razvija strategija, radi na stvaranju krvnih linija potrebnih za standardizaciju pasmine. Neposredno nakon formiranja kinološkog saveza, formiraju se i pasminski klubovi u BiH, Kinološko društvo „Travnik 1972”(obnovljeni prvi pasminski klub „Travnik” osnovan 1972. godine), kinološki klubovi „Tornjak” iz Rame, Travnika, Tomislav Grada, te odnedavno kinološki klub „Tornjak” iz Tuzle...Te su sve aktivniji i samostalni uzgajivači kako u ovim gradovima tako i u Bihaću, Sanici, Sarajevu, Posušju, Doljanima, Masnoj Luci, Kupresu, Glamoču, te ostalim područjima BiH. Ovo govori o jako velikoj popularnosti tornjaka u BiH, te sada jednom velikom gigantu u pogledu uzgoja ove pasmine. Nema više povratka nazad i uništenja ove kulturne baštine! Stvorili smo kritičnu masu tornjaka, ujednačili uzgoj u određenim krvnim linijama.

  

Ujednačenost legla (torbojni tip tornjaka)

Aplicirali smo za standardizaciju pasmine u FCI, ujedno radimo na primanju Unije kinoloških saveza BiH u članstvo FCI-a. Istovremeno sa našom aplikacijom, i susjedna Republika Hrvatska aplicira za standardizaciju iste pasmine... Moram reći da se vodio „tihi rat” oko tornjaka, da li će biti Hrvatski ili Bosansko-hercegovački. Komisija FCI-a je razmorila oba zahtjeva i priložene dokaze, istorijat pasmine, korigirane standarde, crteže idealnog pripadnika pasmine, dokaze o 8 nezavisnih krvnih linija, te broja pasa u rodovnoj knizi. Nakon toga uslijedio je pregled pasa od strane dužnosnika FCI-a na izložbama u BiH i Hrvatskoj, sagledavanje stanja na „papiru” i pasa u stvarnosti. Napokon, tornjak je uslovno priznat 10.02.2006. godine pod nazivom Bosanskohercegovačko – Hrvatski pastirski pas Tornjak, pasmina u vlasništvu ove dvije države.

Gdje smo sada...

Prvi tornjak u Bosni i Hercegovini koji je nakon priznanja pasmine ispunio uvjete za izdavanje FCI rodovnika Rodovnik izdat od Kinološke asocijacije – Unije u BiH (sada legitimne krotne kinološke organizacje u BiH) Vondo III od Haračića, BHR 20000 TOR.- A rodovna knjiga

Jedna uslovno priznata pasmina je na posmatranju u periodu od 10 godina, nakon čega će se sagledati rezultat uzgoja, produženja onoga što smo standardizirali. Potrebno je produžiti krvne linije, primaknuti se dobijanju idealnog tornjaka kao što je prikazan crtežom idealnog primjerka. Prikupiti informacije o stanju „genetskih bolesti”, te ih suzbiti, ujednačiti pasminu što je više moguće itd... I u ovom periodu tornjak ne može dobiti kandidaturu CACIB, te biti svjetski ili evropski prvak.
Naravno, sve bi bilo jednostavno kada u pasmini ne bismo imali probleme, a ima ih definitivno... Navest ću par njih: šarenilo u pasmini, pojava „genetskih bolesti”, bezbrižnost za produžetkom postojećih krvnih linija, kao i jako mnogo nedostataka kod postojećih jedinki, omasovljavanje upitnih jedinki u komercijalne svrhe, produkcija uzgajivača upitne kinološke obrazovanosti i još mnogo toga... Možda ovo ne bih trebao javno reći, ali nekad se zapitam, da li su se tornjaci znali bolje uzgajati sami nego što ih mi uzgajamo danas...

Naravno, nisam pesimista kao što je izgledalo u zadnjim rečenicama ali držim da kad vidite problem tek ga onda možete rješavati... A u jednu ruku, meni lično sve ovo predstavlja jedan izazov i nadam se da ću istrajati u svemu ovome i svojim unucima ostaviti u nasljedstvo kvalitetan „genetski materijal” s kojim će dostići cilj, a to je anatomski, genetski i karakterno stabilan i dopadljiv, ne jedan nego populacija pripadnika pasmine TORNJAK.

Dino Haračić, dr. vet. med.

Kinološki sudija